Boljom prehranom do očuvanja planeta

Istraživači, Ujedinjeni narodi i međunarodni donatori već neko vrijeme traže prehranu koja bi bila dobra za ljude i naš planet. U razvijenim zemljama više od dvije milijarde ljudi prekomjerne je težine ili pretilo, dok istovremeno više od osamsto milijuna ljudi ne dobiva dovoljno kalorija ni hranjivih sastojaka u zemljama sa srednjim ili niskim dohotkom. Nezdrava prehrana bila je odgovorna za više smrti 2017. nego pušenje ili bilo koji drugi uzrok. Svjetska populacija raste i sve se više ljudi hrani kao u bogatijim zemljama pa UN-ova organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) predviđa da bi do 2050. proizvodnja mesa, mliječnih proizvoda i jaja trebala porasti za 44%. To uz zdravstvene probleme znači i ekološki problem. Naš trenutni industrijalizirani prehrambeni sustav već emitira oko četvrtine svjetskih emisija stakleničkih plinova, troši 70% slatke vode, pokriva 40% tla i oslanja se na gnojiva koja onečišćuju rijeke i mora.

Nedavno je oformljen konzorcij od 37 nutricionista, ekologa i drugih stručnjaka iz šesnaest zemalja (EAT–Lancet) koji u izvješću poziva na široku promjenu prehrane uzimajući u obzir zdravlje i okoliš. Osobe koje bi slijedile njihove preporuke uglavnom bi jele biljke i tu i tamo male količine mesa ili ribe. Izvješće je izazvalo veliku pozornost javnosti, ali i kritike o tome je li to praktično za sve. Znanstvenici sada pokušavaju testirati ekološki održivu prehranu u lokalnim kontekstima.

Proizvodnja hrane stvara toliko zagađenja stakleničkim plinovima da pri trenutnoj stopi, čak i kad bi države svele emisije iz neprehrambenih izvora na nulu, još ne bi mogle ograničiti porast temperature na 1,5 °C – klimatski cilj Pariškog sporazuma. Velik udio emisija iz prehrambenog sustava (30–50%) dolazi od uzgoja stoke, jer su životinje neučinkovite u pretvaranju hrane u hranu za ljude.

Naravno, predstavnici industrije mesa i mesnih proizvoda nezadovoljni su takvim prijedlogom i neće biti jednostavno to provesti kao što nije jednostavno ni smanjivanje potrošnje fosilnih goriva.

Komisija EAT–Lancet predložila je biljni plan prehrane kao što se vidi na ilustrativnom grafu (slika lijevo), u kojem je uz 2500 kalorija dnevno tjedno predviđeno 100 grama crvenog mesa za tridesetogodišnjake. To je manje od četvrtine koliko tipični Amerikanac konzumira. Visoko procesirana hrana kao što su gazirana pića, smrznuta gotova jela, šećeri i masti uglavnom se izbjegavaju u njihovu prijedlogu. Na desnom grafu prikazano je koliko Europa i Centralna Azija u prosjeku odstupaju od poželjnog plana prehrane.

Komisija je procijenila da bi takva prehrana svake godine sačuvala oko jedanaest milijuna života, a s njom je moguće zdravo hraniti 10 milijardi ljudi bez daljeg uništavanja ekosustava.

Otkako je izvješće objavljeno, znanstvenici javnog zdravstva diljem svijeta proučavaju kako dijetu učiniti realističnom za ljude, bilo da je riječ o odrasloj osobi s prekomjernom tjelesnom težinom ili nedovoljno uhranjenu djetetu.

Istraživači prehrane znaju da većina potrošača ne slijedi prehrambene smjernice pa neki znanstvenici istražuju načine kako uvjeriti ljude na usvajanje zdrave i održive prehrane. U Švedskoj u tišini testiraju održivu prehranu u školama. Njihov rad oslanja se na društveni pokret koji je započeo u skandinavskim zemljama pod nazivom Nova nordijska prehrana, a koji promiče konzumaciju tradicionalne, održive hrane poput sezonskog povrća i mesa iz slobodnog uzgoja. Školski obroci gotovo su jedinstvena prilika za poticanje održivih prehrambenih navika. Prehrambene navike koje usvojimo kao djeca skloni smo zadržati u odrasloj dobi. Osim toga jasno je da velike promjene u prehrani mogu poboljšati utjecaj na okoliš, ali postoje kulturne i ekonomske prepreke za to.

U nekim zemljama, primjerice Indiji, teško je doći do podataka što ljudi stvarno jedu. Znanstvenici su tamo testirali prehranu koja bi zadovoljila prehrambene zahtjeve, smanjila emisije povezane s hranom za 35% i ne bi opterećivala druge ekološke resurse. Problem je što bi za uzgoj potrebne količine hrane bilo potrebno 35% više zemlje, što je nepraktično u prenapučenoj naciji. Također troškovi tako proizvedene hrane bili bi 50% veći.

Zanimljiv aspekt priče jest promjena navika ljudi. U svojoj knjizi Moć navika Charles Duhigg objašnjava kako se mogu promijeniti navike pojedinaca, velikih poduzeća i čitavih društava. Četrdesetih godina prošlog stoljeća za vrijeme Drugoga svjetskog rada u SAD-u su shvatili da njihove farme ne mogu proizvesti dovoljno mesa koje su obećali slati kao pomoć prehrani Saveznicima u Europu. Slanje hrane bilo je strateški važno pa su odlučili oformiti komisiju koja bi uvjerila Amerikance da za obroke pripremaju bubrege, jetru i ostale iznutrice kako bi kvalitetnije meso mogli slati u Europu. Znanstvenici su došli do zaključka da one koji kuhaju treba naučiti pripremati hranu s novim sastojcima tako da što više sliči hrani koju su ljudi navikli jesti. I tako su domaćice poštom počele dobivati upute kako jetru ubaciti u mesnu štrucu ili kako pripremiti pitu od bubrega. Rezultat je bio neočekivano dobar. Do kraja rata porast potrošnje iznutrica u SAD je bio 33%, a do 1955. narastao je na 50%. Nijedna kasnija akcija promjena prehrambenih navika Amerikanaca nije bila tako uspješna kao ta u Drugom svjetskom ratu.

Bilo bi dobro i u Hrvatskoj imati podatke o tome što i koliko jedemo i napraviti plan promjene prehrane u skladu s lokalnim prilikama i sa zdravstvenim potrebama stanovništva. Tako bismo mogli živjeti zdravije, a ujedno očuvati jedini planet na kojem zasad možemo živjeti.